Dok smo bili mladi, naivni i bezbrižni, majke su nam bile najveći neprijatelji. Nikada nam nisu dozvoljavale da budemo slobodni. Uvijek su nas hvatale na mjestima na kojima ne bi smjeli biti.
Uvijek su nas u društvu ‘sramotile’… Dok smo bili mladi, mi to nismo znali, ali majke su nam bile najbolji prijatelji, koje niko od nas za života steći neće. Mnogima od nas, i nakon 20, 30, 40 godina života, majke su i dalje najbolji prijatelj… ali ne i za Selmira Durakovića iz Banovića.
Selmirovi roditelji razveli su se kada je majka bila u trećem mjesecu trudnoće. Njen suprug, Selmirov otac, predložio je da se majka ‘očisti’, ali kao i svaka druga majka, život koji je u sebi nosila nije htjela da se ugasi… pomislili biste. Majka se ponovo udala i život nastavila u Brčkom, gdje je na ovaj svijet donijela zdravu bebu kojoj je dala ime Selmir. Međutim, kada je imao samo tri mjeseca, od Selmira je njegova majka digla ruke, a godine koje su uslijedile proveo je sa nenom i djedom u Banovićima, roditeljima njegove majke. Dok su nena i djed, od ono malo penzije što nisu dobijali na vrijeme, hranili još jedna usta, Selmirova majka živjela je novim životom, daleko od svoga sina. Sa svojim novim suprugom dobila je dvije kćerke. S druge strane, u Banovićima, njegov otac je imao zakonsku obligaciju da isplaćuje alimentaciju, koju je po svaku cijenu htio zaustaviti, izbjeći, zaobići… Tako da je, u jednom periodu Selmirovog života, odlučio sina prihvatiti u svoj dom, kako mu se od plate ne bi odbijao novac za alimentaciju. Ali ni to nije išlo…
“Kako živjeti s čovjekom koji se sina htio riješiti još dok je u majčinom stomaku bio?” Godina za godinom prolazila je. Nena i djed su Selmira odgajali, školovali, pravi put mu ukazali… Završio je osnovnu i srednju školu, bez da je i jednom imao priliku reći: “Mama! Tata! Pozvani ste na roditeljski“. Sve to vrijeme, dok se školovao, uspjevao je zaraditi i koji dinar. Morao je, ali i htio je. Ponekad bi imao i po nekoliko dana izostanaka sa nastave i nikada se pravdao nije. Ponekad bi mu teško padalo i to što drugu djecu doprate i kući nakon škole otprate njihovi roditelji. Selmir bi se kući vraćao sam… Međutim, ništa mu nije teže palo nego kada je izgubio djeda 2007., a 2013. godine i nenu, najveću podršku u njegovom životu. Od tog dana, Selmir je na svijetu ostao sam… Pomislili biste da je u njegovom životu sve nizbrdo krenulo. Varate se. Nakon završene srednje Mješovite škole u Banovićima, smjer rudarski tehničar, te dugog prelamanja, Selmir je odlučio nastaviti s obrazovanjem. S obzirom da je njegova prva ljubav bila gluma, na kraju, zbog manjka finanskijskih sredstava upisao je Žurnalistiku na Filozofskom fakultetu u Tuzli. S obzirom da nije mogao svakodnevno putovati, odlučio je živjeti u studentskom domu. Novac od alimentacije pokriva troškove doma, školovanja i, jednostavno života. Međutim, da je život težak Selmir najbolje zna. Primoran je raditi fizičke poslove, za dnevnicu, za danas i sutra. Posla se ne boji niti bira šta bi radio, dokle god se za pošten rad – pošteno plati. Za sve ovo vrijeme, za sve ove godine, sa majkom se vidio nekoliko puta. Rane su zarasle, ne bole. Zna da ima majku, ali isto tako, zna da je nikada nije imao. S ocem se čuje, povremeno… Čuju se tek toliko da bi se ponovo posvađali i shvatili da ništa postigli nisu. Iako je odrastao bez roditelja, Selmir je danas izuzetno pametan 21-godišnjak, zreo, djetinjasto ozbiljan i nasmijan momak koji čvrstim koracima kroz život
korača. On je momak čija životna priča, iako teška, može i treba drugima da služi za primjer.
